Poezija Mite Golića

Mita Golić 

Moja najlepše nenapisana pesma

[10] 

smisao reči meri se veštinom prećutkivanja

lepotom neizgovorenog

 

suština kazivanja

samo je tišina

onog najglasnijeg u nama

 

[13]

ono najveće što se može doživeti nije večnost

već trenutak

 

lepota beskonačnosti - mudrost je konačnog

 

nejveća zadovoljstvo nije u posedovanju

već u dvanju

 

da li je sramota - biti nesrećan

 

[17]

ne mogu te više ni imati ni nemati

 

zbog nečeg što je kao čekanje

između uvek i nikada

zbog mnogo malih običnih možda

zbog nečeg tako konačnog kao beskonačnost

ni dodirnuti te ne mogu više

onako -

kao da sam te dodirnuo zauvek

 

ne mogu te više ni nemati ni imati

 

jedna prolaznost više - 

jedna je prolaznost manje

zbog neke sasvim druge poetike razloga

ni previše ni premalo

i mnogo je i malo

 

ali

treba jednom obećati i ono

što se ne obećava nikad

treba ući u srce zvezde

da bi je video izdaleka


 


Boje, zvuci i mirisi detinjstva

Ljubitelj sam knjiga još od malena. Nažalost, kako postajem starija primećujem da sve manje uzimam knjigu u ruke. Ranije mi se dešavalo da me knjiga toliko zaokupi da sam bila u stanju da je pročitam za jedno veče ili da odbijem poziv društva da odemo na piće uz izgovor da sam baš tada zauzeta. Pa gde da im kažem da ne mogu da se družim sa njima jer čitam!

Sećam se jednog domaćeg zadatka koji smo dobili kod učiteljice. Pročitala je kraj neke priče i za domaći nam zadala da sami smislimo ostatak. Kako sam u to vreme mnogo čitala bajke i pripovetke, moja priča je počinjala sa: „Bio jednom jedan car, pa imao tri sina...“. Naravno, najmlađi sin je onaj koji je savladao sve prepreke i obračunao se sa zavidnom i zlom braćom. Moja priča je bila najsličnje originalnog i baš sam bila sretna što sam dobila pohvalu od učiteljice.

Pored srpskih bajki, pripovedaka i basni, kao mala veoma sam volela da čitam i grčku mitologiju. Dobro se sećam priče o Orfeju, muzičaru koji se uputio u podzemlje kako bi povratio svoju voljenu Euridiku u svet živih; uspavao troglavog psa svojom uspavankom; opčinio muzikom lire i samog Boga podzemlja Hada koji se sažalio na njegovu tugu i pružio mu šansu da ponovo bude sa svojom voljenom ako ispuni zadatak... Zatim tu su i knjige „Priče iz mišje rupe“, „Priče iz davnina“, „Bajke cijelog svijeta“, „Magareće godine“, „Pustolovine Toma Sojera“, „Čiča Tomina koliba“, „1000 zašto 1000 zato“,  i dr. čiji sam ponosni vlasnik kako zahvaljujući mojim divnim kumovima, tako i roditeljima, od kojih sam za svaki rodjendan dobijala po knjigu.

Baš je lepo setiti se tih dana, nakon kojih nam ostaju „boje, zvuci i mirisi detinjstva“!

Evo jedan od zvukova mog detinjstva:

 


Ka svetioniku

Držim knjigu „Ka svetioniku“ u ruci, otvaram je i u njoj pronalazim rečenice koje su podvučene. Sećanja naviru... Radnja knjige, gospođa i gospodin Remzi, osećanja koja su me prožimala dok sam čitala knjigu, sve odjednom je jasno i tu ispred mene.

 

Virdžinija Vulf 

O knjizi

Oko jednostavnog okvira ove knjige Virdžinija Vulf je stvorila svoju najvizionarskiju i formom savršenu pesmu-roman o smislu i misteriji života i ljudskih odnosa, koja istražuje tajne kretnje kao i moć i ulogu umetnika u svemu tome. Središnja tema je bračni odnos gospodina i gospođe Remzi. Nije reč ni o kakvoj igri identiteta kada kažemo da su oni portret njenih roditelja...“ Džon Liman

Citati (neki meni dragi) iz knjige

I dok se odmarala, dok je neodređeno gledala od jednog do drugog, ono staro pitanje koje krstari nebom duše neprestano, neizmerno, ono opšte pitanje koje je gotovo da se odredi u ovakvim trenucima, kada ono opušta moći koje su bile zategnute, nadvi se preko nje, zastade nad njom, zamrači se preko nje. Šta je smisao života? To je sve – prosto pitanje; pitanje koje sa godinama teži da nas skoli. Veliko otkrovenje nije nikad došlo. Veliko otkrovenje možda nikad ne dolazi. Umesto toga postoje svakodnevna mala čuda, rasvetljenja, žižice kresnute neočekivano u mraku...“

Stvari pokatkad tako izgledaju, pomisli ona, zastavši za trenutak i posmatrajući dugačke prozore koji su blistali, i perjanicu plavog dima: oni postaju nestvarni. Tako, vraćajući se s puta ili posle bolesti, pre nego što se navike ispredu preko površine, čovek oseća istu nestvarnost, koja takođe iznenađuje; oseća kao da se nešto pojavljuje. Život je najjasniji tada. Čovek predahne...“